Robert Nosić
- Detalji
- Kreirano Utorak, 27 Prosinac 2011 00:12
Dana Gospodnjega 24. studenoga navršava se 18 godina od tragične pogibelji u Mostaru vrsna vojnika, ratnika i hrvatskoga viteza Roberta Nosića.
Rođen je 26.1.1970. u Ljubuškom od oca Zdravka i majke Stane rođene Grgić iz Proboja. Školovao se u Radišićima i Ljubuškom. Životni put hrvatskog viteza iz Radišića u mladenačkoj se fazi razlikuje od životnog puta brojnih mještana toga vremena. 1988. u dobi sa osamnaest godina ostaje bez oca...Hrvatski vojnik više puta posthumno odlikovan od HV i HVO...vodi se kao nestali vojnik HVO-a.
„Ratni put“
Približavanjem ratnog vihora i prvih nagovještaja srpsko-crnogorske agresije 1991.godine na dubrovački kraj, intenziviraju se obrambena djelovanja na razini općine Dubrovnik Robert Nosić rodoljubljem prožeti momak prijavljuje se u ZNG-e,te stupa početkom 1991.u hrvatsku vojsku, gdje prolazi jednomjesečnu bojevu izobrazbu.
U kontekstu toga,zapovjednikom 1. samostalne „A“ bojne ZNG-a, 116. brigade ZNG-a Dubrovnik, imenovan je Marko Mujan, dotad zapovjednik Teritorijalne obrane Korčula koji se dragovoljno priključio ZNG-e.Odmah po preuzimanju dužnosti Mujan se suočio s nizom poteškoća u postrojbi, od kojih su borbena neobučenost ljudstva...Uvidjevši da te probleme ne može riješiti dok je postrojba smještena u gradu Dubrovniku, Mujan ju odlučuje prebaciti u terenski kamp smješten na visoravni Lisačke Rudine u zapadnom Dubrovačkom primorju. Tijekom terenske obuke na Rudinama Mujan dolazi u kontakt s malom skupinom izviđača, dragovoljaca, kojom je zapovijedao Nijaz Batlak poznatiji kao Mate Šarlija Daidža, hrvatski emigrant, veteran Drugog svjetskog rata, veliki domoljub rođen u Konavlima.
„Čepikuće je pobjeda koja je spasila Dubrovnik, a poraz prestravio agresora i za dva mjeseca odgodio okupaciju zapadnog dubrovačkog kraja“
1.listopada 1991. neprijatelj je motoriziranom kolonom sa oko 600 vojnika iz pravca sela Ravno, s ciljem izbijanja na granicu Republike Hrvatske, krenuo prema Čepikućama...Odmah nakon bojeve izobrazbe Roberta Nosića i njegovu postrojbu prebacuju na Čepikuće, gdje postavljaju zasjedu srpsko-crnogorskim rezervistima U zasjedi ih je dočekalo 45 pripadnika jedne satnije 116. brigade HV i dragovoljaca naoružanih uglavnom lakim ručnim oružjem.
Neprijatelju su naneseni znatni gubitci u ljudstvu, oružju i vojnoj opremi, nakon čega su se bili primorani povući u već okupirano selo Ravno.Obrana Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravim imenom Nijaz Batlak), na položajima je izdržala sve do 24. studenog 1991. godine, kada je selo nakon žestokih i višednevnih bojeva osvojila JNA.
„Robert se ističe iznimnom hrabrošću u bitci za Ston i na cijelom južnom bojištu“
Silnom prodoru neprijateljskih pješačkih i mehaniziranih snaga koji je išao uz snažnu potporu topništva i aviona, naše uglavnom samo pješačkim oružjem naoružane postrojbe ZNG i policije, nisu se mogle ozbiljnije suprostaviti...Poslije prodora četnika i jugovojske kroz Dubrovačko primorje i pada Slanog kroz mjesec studeni situacija se je i kod Stona znatno pogoršala. Ka Stonu neprijatelj je uz jaku potporu svog brigadnog topništva napredovao jednim pješačkim bataljunom, ojačanim oklopnom četom komunikaciama iz Rudina i Slanoga...
Na traženje tadašnjeg zapovjednika Južnog Vojišta Mate Šarlije-Daidže vod 9 K11 izlazi na prostor Stona sa zadaćom djelovanja po neprijateljskom brodovima u Mljetskom kanalu.
Bitkom 16.11. protiv brodova JRM u Korčulanskom kanalu razbijena je blokada akvatorija Južnog Jadrana.Deblokadom akvatorija oslobodio se je dio snaga za formiranje hrvatske crte obrane ispred Stona. Na granici sa Srbijom samo dva dana poslije bitke protiv brodova (18.11), u ruke neprijatelja, pao je grad Vukovar,a na zadarskom ratištu pala je i Škabrnja.
Kritični dani u zaustavljanju napada Jugovojske na Ston bili su 04, 05 i 06. prosinca 1991. godine.
„Herceg-Bosna“
Stekavši glas vrsna vojnika, zajedno sa I.dragovoljačkom pukovnijom odlazi u svoju rodnu Hercegovinu gdje sudjeluje u obrani tamošnjeg hrvatskog naroda.Krajem 1992.godine prelazi u HVO i prolazi sva Herceg-Bosanska ratišta: Od Popova polja, Dubrovačkog zaleđa pa sve do Posavine.
Hrvatski narod isključivo se ima zahvaliti hrabrim muževima i sinovima što nije pao u ropstvo.
No, Robert Nosić nije bio samo ratnik, isticao se također kao pošten i uzoran sin, brat, prijatelj i mještanin Radišića.U stankama između bitaka on je provodio i svoju mladost.
Nažalost, rat i ratni vihor učinili su svoje. Otišao je prerano kao i mnogi hrvatski vitezovi.
Počivao u miru Božjem!
[Ljubuski-online]
