Selo Radišići & HKUD Radišići
Oči koje i u meni žive
Tek ocvale trešnjine grane učinile su selo pitomijim i nježnijim, pa su i pjesme u vruće podne zvučale nekako svečanije, kao da se pjevaju u slatkom predvorju raja. Ono malo čeljadi što je ostalo u mjestašcu podno Butorovice skupljalo se na Gospin pozdrav.
Zbog te su se molitve ostavljale motike i skidale kape u znak poniznosti i poštovanja prema Bogu i Bogorodici, potom bi se težaci okrijepili iz bukare i neumorno nastavili žuljati dlanove, misleći na plodove svoje muke.
Bila su to nemirna vremena. Vihor još jednog nesretnog rata, kojeg kao po nekom prokletstvu upamti svaki naraštaj, opustošio je sve pred sobom, poput kakve pijavice koja naleti i u svoj vrtlog uvuče sve što joj se nađe na putu. Sunce je tog kasnog popodneva nekako ubrzano žurilo prema Biokovu, i rubovima rasplamsalog odsjaja dodirivalo njegove vrhove.
Živjelo se teško tih poratnih četrdesetih. Razigrana dječica, uprljana sasušenim blatom i prašinom, bila su sretna kad bi prije počinka dobila šaku pure i zeru varenike, a sve više od toga bilo je ravno loncima u zemlji misirskoj. Mali Vinko, kovrčavi koštunjavi dječačić od kojih deset godina, krupnih crnih očiju i mršava lica, dobrano je bio ogladnio, pa je, iako mu se nije rastajalo od prijatelja, žurnim koracima punim djetinje bezbrižnosti krenuo na večeru. Njemu je i skromni objed bio prava gozba, jer i nije znao za drugačije. Ponekad bi se sjetno prisjetio kako mu je otac znao donijeti u maramu zamotane karamele i to su bili trenutci neopisive radosti. Čuvao ih je danima, povremeno ih liznuo i onda opet zamotao u maramu, i to je za njega bilo poput skrivenog blaga.
Otac se nije vratio. Kroz maglu se Vinko sjećao njegova lika, upamtio je njegove snažne ruke i prodorne oči. A uvijek, u ovo vrijeme, dok je sunce nestajalo u sumraku, nadao se da će ugledati svijetli lik kako se provlači kroz uske puteljke, obrasle dračom i šipkom.
Ali, ni ove večeri nije došao. Sa stola je mirisala mlada raštika i kuhani krumpiri. Drveni tronožac čekao je svoga gospodara, koji ga je sačinio vlastitim rukama, ali njega su sakrile daleke divlje vrleti i otele ga od radišićke crvenice.
Bilo je vrijeme rastanka. Život je žurio dalje, tek je nad selom treperila nikad zgasnuta čežnja za dragim očima koje i u meni žive.
Plamen / radisici.ba
.JPG)
